субота, 22. август 2026.

Da to sam ja...

Da, to sam ja.

Da, to sam ja...
Ona nova ja.

Ona koja je odolela tvom pogledu,
tvom dodiru
i svim praznim obecanjima.

Ona koja je prestala da ceka
da se promenis
i da shvatis
da ljubav nisu reci,
vec dela.

Da, to sam ja...
Ona koja je prezivela
isplakane noci,
ustala kada je mislila da ne moze
i naucila da voli sebe vise nego tvoje izgovore.

Danas se budim bez bola u grudima,
bez suza u ocima
i bez potrebe da te trazim.

Hvala ti.

Pokazao si mi
koliko zena moze da izdrzi,
koliko srce moze da preboli
i koliko sam, zapravo, jaka.

Jer izgubio si zenu
koja bi volela do kraja.

A ja...

Ja sam pronasla sebe.

уторак, 14. јул 2026.

Čekam te

Čekam te

Kažu da vreme izbriše sve,
al' nije uspelo da izbriše te.
Još te u svakoj tišini tražim,
još isto srce u grudima nosim.

Kad padne noć i zvezde zasjaje,
duša te doziva, srce se kaje.
Ne zbog ljubavi koju sam dala,
već što sam u tebi zauvek ostala.

Čežnja je reka bez svoga kraja,
u njoj se tope i tuga i nada.
A nada je čudo što nikad ne spava,
i kad je slomljena, opet ustaje zdrava.

Ako se jednom putevi spoje,
neka nam ćutanje ispriča svoje.
Jer prave ljubavi ne nestaju lako,
one u srcu žive... polako.

A ako se nikad ne vratimo mi,
neka te moje reči pronađu svi.
Da sam volela iskreno, bez kraja i laži,
jer samo pravo srce ume tako da traži.

Samo stranci

Samo stranci

Dok vetar nežno njiše grane breze,
a nebo zvezdama pokriva noć,
cvrčci svoju ljubavnu pesmu pletu,
kao da nam žele vratiti ljubavnu moć.

Muzika iz daljine tiho kroz tišinu teče,
pogledi govore više od reči.
Usne nam se spoje kao ruže žedna kiša,
a srce bez tebe ne ume da diše.

Tako blizu, a tako daleko,
kao da nas deli čitav svet.
Inat je pobedio ljubav i sreću,
i ubrao naš poslednji cvet.

Sada smo samo stranci u noći,
što se vole, a ćute zauvek.
Poljupcima krijemo ono što boli,
a tišina govori više od svih reči.

Možda jednog dana sretnu nam duše,
kad ponos izgubi poslednji trag.
Do tada ćeš biti moja neispričana priča,
i jedina ljubav koju je pobedio inat.

понедељак, 13. јул 2026.

Da, ja sam ta...

Da, ja sam ta...

Da, ja sam ta...
Sto je volela vise nego sto je smela.
Sto je u tisini trazila razlog
za svako tvoje cutanje.

Da, ja sam ta...
Sto je od tvojih "sutra"
pravila citavu buducnost,
dok si ti od mojih osecanja
pravio prolaznu stanicu.

Da, ja sam ta...
Sto je cekala poruku
kao da od nje zavisi disanje.
Sto je verovala svakoj reci,
i onda kada su dela cutala.

Da, ja sam ta...
Sto je birala tebe,
cak i onda kada ti
nisi birao mene.

Da, ja sam ta...
Kriva sto sam volela.
Kriva sto sam ostala.
Kriva sto sam se nadala.

Ali reci mi...
Ako sam ja kriva za ljubav,
za sta si ti kriv?

Jer nije greh voleti.
Greh je pustiti nekoga
da veruje da je voljen,
dok mu polako lomis srce.

I neka.
Nosi tu pobedu ako je pobeda.
Ja cu poneti svoje oziljke.
Jer oni dokazuju
da sam volela iskreno,
a ne polovicno.

понедељак, 29. јун 2026.

poezija SKADARLIJA NIKAD NE SPAVA

Skadarlija nikad ne spava

Leto gori, Beograd pod zvezdama sija,
najlepše se voli usred Skadarlija.
Kaldrma pod nogom, vino u čaši,
svaka stara pesma novu ljubav traži.

Za stolom Cigani, violina diše,
svaka njena nota po duši mi piše.
Tambura me vodi, srce ritam prati,
neke stare ljubavi niko ne može da vrati.

Telefon ćuti, poruke nek stoje,
ove noći važnije su oči tvoje.
Neka ceo svet juri svoje dane,
ja biram ljubav, muziku i kafane.

Nek se vino toči, nek se pesma čuje,
dok se stara kaldrma pod korakom raduje.
Jer u ovom gradu, kad se srce da,
svaka noć je ljubav, svako jutro nada.

Ako jednom odeš, ne okreći lice,
Beograd će čuvati naše sitnice.
Jer boemi znaju, to je stara čar
ljubav nije prolazna, ljubav je božji dar.

poezija BOEMSKA DUŠA

Boemska duša

U staroj kafani kraj mutnog prozora,
sedim sa tugom koje dušu more sve do rane zore.
Preda mnom čaša belog vina, naiskap je pijem tugu da ubijem.
A svaka kap dušu mi peče i šapuće ime tvoje da mi srce ko mač seče.
Tambura tiho svira, noć se vinom zlati,
a srce kao prosjak tvoje korake prati.
Cigani pevaju pesmu što dušu para svu,
kao da moje tajne odavno već znaju tu.
Boem sam ove noći, a bila nisam pre,
al' ljubav kad zaboli, čovek izgubi sve.
Pa traži lek u pesmi, u čaši, u dimu,
dok skriva svoje suze u tišinom.
Odlaze ljudi kući, svako svojoj sreći,
a ja ostajem s bolom što je i od planine veċi.
I pitam staru violinu što jeca kroz mrak,
zašto ljubav ostavi na srcu večan trag.
Ona samo zadrhti i tiše nego pre
odsvirа jednu tužnu notu za izgubljeno sve.
Kad zora nad Beogradom razbije noćni sjaj,
ja podignem čašu i nazdravim za kraj.
Za ljubavi koje prođu, za one što ċe da dođu.

LETO U SKARARLIJI

Leto u Skadarliji

Leto miriše na vino i stari grad,
Skadarlija čuva svaki izgubljen trag.
Kaldrmom lagano prolaze boemi i smeh,
a u svakoj pesmi krije se po jedan greh.

Gitara i violina dele istu noć,
Cigani pevaju, srce nema moć.
Čaše se sudare, zvezde siđu bliže,
a ljubav se u Beogradu najlepše diše.

Neko se zaljubi uz pesmu do svitanja,
neko u očima nosi godine ćutanja.
Jedni nazdrave sreći, drugi starim ranama,
ali svi ostanu verni beogradskim kafanama.

Dok toplo veče grli stari kamen siv,
svaki osmeh postaje još malo živ.
Jer leto brzo prođe, a ostane trag,
na kaldrmi što pamti i ljubav i mrak.

Zato sipaj još jedno, nek tambura svira,
nek noć bude duža od svakog nemira.
Jer dok Skadarlija pod zvezdama sja,
boemska duša uvek će pronaći svoj raj.

poezija BOEMSKA NOĊ

Boemska noć

Na staroj kaldrmi još koraci zvone,
kroz maglu i vino prolaze uspomene.
Kafana ne spava, ni poslednji sto,
a srce još čuva sve što je bilo tvoje i moje.

Za stolom Cigani, violina jeca,
svaka njena nota k'o neizrečena reč.
U čaši se lomi i mesec i bol,
a ja opet sam, za istim stolom.

Nek svira do zore, nek zaboli jače,
jer boemsko srce bez ljubavi plače.
Nek vino sakrije ono što znam,
da bez tvoga pogleda ostajem sam.

Skadarlijska noć u tišini me ljubi,
dok svaka me pesma po malo izgubi.
Kaldrma pamti i sreću i pad,
a ja te još tražim po ulicama grada.

Kad utihne pesma i svane dan nov,
ostaće u čaši neispijen zov.
Jer ljubav ne umire kad nestane sjaj,
ona u boemskoj duši zauvek traje.

I dok Cigani poslednju pesmu sviraju,
oni što vole nikada ne umiru.
Ostanu u stihu, u vinu, u noći bez sna,
na staroj kaldrmi... gde još čeka ljubav ta.

poezija BEOGRADSKE NOĆI

Beogradske noći

Na skadarlijskoj kaldrmi, pod svetlom starog sjaja,
tražim tvoje oči među senkama beskraja.
Kafana još miriše na vino i na dim,
a svaka pesma noćas podseća da smo nekad bili tim.
Za stolom Cigani tugu u note pletu,
pa razbiju tišinu koja se skuplja u svetu.
Tambura kad zaplače, zadrhti i noć,
a ja bih dala život da mi opet možeš doć'.
Beogradske noći, pune sete i vina,
u svakom mi koraku tvoje ime se skriva.
Beogradske noći, dušu lome k'o od leda da je.
Kaldrma pod nogama stare ljubavi broji,
svaki kamen o nama neku uspomenu kroji.
Mesec iznad grada kao stari drug bdi,
dok mi srce tvoje ime kroz tišinu doziva i u duši sve vri.
Cigani zasviraju, a čaše se lome,
sve kafane Beograda večeras za tobom zvone.
I što pesma duže traje, veća postaje bol,
jer ti nisi pored mene.
Za mojim stolom cigani sviraju svakom noto srce diraju.
Kad svane nad gradom i ugase se svetla sva,
ostaće na kaldrmi ljubav ta.
Jer neke ljubavi ne odnese ni vreme ni noć,
već zauvek ostanu da žive kroz beogradsku noć.

петак, 30. јануар 2026.

UVOD U KNJIGU

PRIČE PORED OGNJIŠTEA 

Vatra u ognjištu ne gori samo da zagreje kuću.
Ona diše, pamti, pati i greje, držeći porodicu na okupu. Pamti glasove, tišine i korake koji dolaze, ali i one koji se nikada niće vratili.
Uz ognjište su se pripovedale  priče. Tu su suze padale tiho. Pored vatre su deca učila šta znači pripadati. Učila su kako treba davati onima koji nemaju, kako se deli i kad se ima malo. Učila su da moraju znati ko su im preci i odakle potiču, jer samo tako mogu znati kuda treba će ići.
Ove priče nisu nastale da bi bile savršene. Nastale su da bi ostale. Kao žar koji tinja i kada se vatra ugasi.
Ako ih čitaš polako, možda ćeš u njima prepoznati i svoje ognjište.
I sebe.

S.T.A.

недеља, 18. јануар 2026.

ČEKAJUĆI AUTOBUS

Čekajući autobus koji nikako da stigne priđe mi dečko sa pitanjem "imate li upaljač" kulturno klimnuh glavom dodavajući mu upaljač.
-Gde idete ako smem da pitam?-upita nepoznati.
Pogledah ga u neverici" kakva drskost i odakle njemu da ću mu reći gde idem. Svašta"! Pomislih u sebi i nastavi da gledam u pravcu odakle mi treba stići prevoz.
-Što nećete da kažete dge idete?!
-A, zašto bih ja Vama rekla gde idem? Glupo pitanje.
-Pitam, jer možda idemo u istom pravcu. Čekam taksi pa ću vas odvesti da nepokisnete.
On i dalje priča. Pa da li je moguće da na mene uvek neka budala naleti?! Okrenuh se da ga malo bolje pogledam. Lepo obučen, crni kaput do iznad kolena, fino sređena brada, malo duža kosa, ali uredna, kožne cipele i aktovka u ruci. Dečko poslovnog izgleda. 
-Hvala, ali idem autobusom.
-Ja ću vas odvesti.-on je i dalje pričao.
-Ne, idem autobusom.- odbrecnuh se na njega ne bi li shvatio da smara.
-Zar ćete odbiti dzentlamensku ponudu? Ja ću onda biti tužan.
- Stvarno ćete biti tužni?! Baš mi je žao, ali ja nisam nevladina organizacija za ugrožene i napuštene likove.- Tolika ironija u mom glasu i mene je samu iznenadila, ali nepoznatog je nasmejala. Počinje da me nervira.
-Da, odbiću vašu velikodušnu ponudu.! Idem autobusom i nemojte biti dosadni. Nađite  nekog drugog pa smarajte.-povišenim glasom sam mu dala do znanja da je razgovoru kraj.
U tom ntenutku naiđe i moj autobus. Koraknuh ka vratima i začuh glas nepoznatog.
-Ali imao sam dobre namere.
Nasmejah se jer postao je tako jadan, ali nesuzdržah se da mu neodgovorim.
-Ma, jebi se ti i tvoja dobra namera, odoh ja autobusom!

  • U autobusu sem vozača i mene nikog nije bilo pa sam mogla opušteno da se nasmejem nepoznatom i "njegovoj dobroj nameri".

NIKAD NE RECI NIKAD

Rekla sam nikad! Rekla sam "ma daj to je nemoguće"
Rekao je "Jesi li sigurna? Moguće je, moguće," Na njegove reči, rekla sam "kako da ne" i nasmejala se...
Tako nešto sam držala pod kontrolom, nisam padala na muške čari, padali su oni na moje. Bila sam neko ko voli se igrati, dok nisam upoznala njega. Ljubav mi je bila nepoznata i nepotrebna.
Ali "to nešto" ne bira trenutak, mesto, vreme.. samo se desi. Dođe tako nepozvano i udari kao grom iz vedra neba.
On je bio svoj, nije pripadao nikom. To sad i nije bitno, bitno je da sam se igrala vatrom i opekla se.
Bio je veći igrač od mene i nije pao na moje čari, a ja na njegove jesam.
I sada sa  pićem u ruci slušam pesme i utehu tražim u priči sa drugaricom. U priči o njemu.
-Bio je u pravu! Znao je da ću pasti na testu, kao neka naivna klinka.
-I, pala si?! Sada znaš kako izgleda nešto neuzvraćeno.
-Da! Nešto što nikada neće biti uzvraćeno... Ali njemu se nije moglo odoleti. Prosto je savršen.
-I šta sad?- njeno rečenica bilo je i zaključak i pitanje.
-Proći će, mora proći. Nije taj osećaj za mene.
-A da li će proći? Šta ako neprođe?
-Ne znam, nepoznato mi je ovo osećanje. Mozak kaže "NE", srce kaže "Da"... A razum kaže, "nezanosi se ,neće biti ništa, nisi njegov tip, samo se igrao".- Nasmejah se i podigoh čašu u ime neuzvraćenih ljubavi.

субота, 17. јануар 2026.

JEDNOM U DECEMBRU

Izlazim iz stan i krećem na posao, gazeći po snegu nogu pred nogu dok mi sneg škripi pod nogama.Sneg koji već danima pada, počeo je već da otežava saobraćaj.Smrzlo je pa je samim tim  i klizavo. Ugledah autobus kako se polako približava stanici, utrčavam u autobus srećom da nisam morala ni minut da čekam ovog hladnog decembarskog jutra.
Vozač je polako vozio po klizavom asvaltu. Napokon stigoh i do tržnog centra gde sam radila. Pažljivim korakom krenuh do butika i počeh otključavati bravu na lokalu koja je zaledila tokom noći. U staklu ugledah muškarca kako stoji sa dve čaše toplog napitka. Prepoznah svog prijatelja.
-Odkud ti ovako rano? -upitah ga okretaju ći se.
-Doneo sam kafu. Daj da ti pomognem pri otključavanju. Brava je baš zaledila.
-Jeste, svako veče su minusi sve veći.- odmah s vrata sam kao po navici palila kvarcnu peć na koju sam butik zagrevala.
-Brzo će se zagrejati, stavi kafu na sto.
Savo ostavi čaše na sto i lagano se spusti na stolicu na kojoj je uvek  sedeo, jer kada sedi na toj stolici ja ne moram da ga obilazim i da ga pomeram. 
-I odkud ti tako rano? -ponovih pitanje.
-Došao sam reći da sam dobio posao. Biću vozač autobusa. Nije mnogo veća plata, ali bolja nego ova koju sad imam.
-Super baš mi je drago. Kada počinješ?
-Pa, to je ono što sam ti hteo reći....-izgovorio je to nekako sporo, zastajući i uzimajući pauze.
-Ne razumem. Šta je to što mi želiš reći i to ovako rano.- našalih se.
-Vidi taj posao je u Nemačkoj, tamo ću voziti i živeti do daljnjeg...-napravio je malu pauzu i uzdahnu- Znaš da si mi veoma draga, znaš da te volim i ako to nikada nisam ni rekao, ali mislim da sam ti to pokazivao. I ono najbitnije! I uskoro, tačnije prvog januaru ću se venčati.
Usledilo je ćutanje. Misli su mi se kovitlile kao Nijagarini vodopadi... Gledala sam ga i pitala se šta ovaj priča, mora da se šali..
-Kako to venčati? S kim? Pa, ti i nemaš devojku! Daj ne smaraj!- ne znam da li je u meni bila tuga ili bes, ali svakako je bilo neko čudno osećanje.
-Pa i nemam devojku.- reče Savo kao da je to nešto najnormalnije.
-Pa, znam da nemaš- glas mi je delovao hladan i ako je u meni sve vrištalo od straha da gubim Savu... U ostalom kako ga gubim kada ga nisam ni imala. I ako je on bio moja potajna čežnja. Moja ljubav. Moje sve! Svi pokušaji da mu se približim bili su neprimećeni. Delovalo je kao da me odbija ćutanjem, naglašavajući da sam mu najbolja drugarica. Kao da mu se nisam sviđala, ali sa druge strane uvek mi je pokušavao pokazati neku nežnost, neku simpatiju, ali...
-Moji su mi našli ženu.
-Molim?! Da li se šališ?- nisam mogla da verujem šta mi priča. Znam da je sa juga i da su im malo običaji drugačiji, ali da roditelji sklapaju deci brakove, e to je već previše.
-Devojka je mlada, finansijski obezbeđena. Ništa ne osećam prema njoj, a ni ona prema meni. I ona je žrtva naših običaja... Zato ja odoh u Nemačku, biće bolje i njoj i meni... Kada prođe neko vreme, razvešćemo se, mislim posle smrti naših roditelja, jer protiv naših običaja nas dvoje ne možemo. Zato ti nikada nisam ni davao nadu u ljubavi. Jer bio sam obećan njoj još kao dečkić. Tebe sam zavoleo, ali to je nemoguće. -ustao je sa stolice u kojoj je do tad sedeo i  kleknuo kod mojih nogu i zagledao mi se u oči, očima punim tuge..
-Ja protiv običaja ne mogu.Ne mogu protiv svojih. Tebe sam zavoleo, ali ja se tu ne pitam...
Dlanom mi obrisao suze koje nisam ni primetila da su potekle.. Usnama je ljubio moje uplakane obraze, grlio me i šaputao volim te..
Posle dana koji smo proveli zajedno, noć smo proveli kod njega u stanu, Tu decembarsku sneznu noć doživela sam svoju veliku ljubav i tu istu noć izgubila ljubav svog života... 
Sve dane i noći tog decembra provodili smo zajedno, sve do prvog januara,dana njegovog venčanja. Njegova prva bračna noć je bila je u mom krevetu, sve noći posle bio je daleko od mene, daleko od našeg grada.. 
Daleko od nas!
I posle mnogo godina on je i dalje meni nešto posebno..  Moj neostvareni san, moja čežnja...
Čujem da i dalje za mene pita, čujem da i dalje sam živi u Nemačkoj. Ponekada na kratko svrati da obiđe roditelje i nju jer sramota je razvesti se... Greh ili sta već.. 



DARIJA

-Darija imam sjajnu vest!- sav usplahiran u sobu svoje sestre uleteo je Darko i skočio na krevet gde se odmarala Darija.
-Aaauuuh polako bre. Šta je to tako sjajno?- upita ga sestra ostavljajući šolju iz koje je pila popodnevnu kafu.
-Postaću tata!
-Molim!?- Darija je bila šokirana, što i nije pokušala da sakrije.
-Nina je trudna! Biću tata!
-Jesi li ti lud!? Koliko imaš godina bre? Kakav tata šta te uhvatilo?- Darija je bila toliko šokirana da nije sebi mogla da dođe. Darko je tek napunio dvadesetu godinu, a Nina devetnaestu godinu. Premladi su. Darija je starija dve godine od brata i nije još pomišljala da se uda i da postane majka.
- Slušaj, bićeš tetka.
-Ti nisi normalan!
-Jesam, jesam! Prvo smo razmišljali o abortusu, a onda smo se odlučili da se dete rodi. Ko zna zašto je to dobro.- Darko je bio presrećan, dok mu sestra bila zaprepašćena jer je premlad za takvu odgovornost. Biti roditelj je velika odgovornost.
Počele su pripreme oko venčanja, jer je beba trebala doći na svet u junu, a nisu hteli da mlada bude sa velikim stomakom na venčanju. 
Darija je pomagala oko venčanja i bila srećna što će postati tetka iako je to bilo neočekivano ipak je izazvalo u porodici veliku radost. Bila je ponosna tetka.
-Hej, veštice da li želiš da znaš pol bebe?-Jedno popodne njen mlađi brat ulete u sobu pošto mu je to bila navika da uvek bez kucanja uleće u sobu.
-Pa, naravno da želim. Reci.
-Devojčica i zove see...
-Devijčica! Jeeee... Kako? Kako se zove?- bila je radoznala i veoma nestrpljiva da čuje.
-Zove se.... Zove se Darija. Tvoje ime sam joj dao. Ne znam zašto, verovatno da bi te odobrovoljio pošto si se ti najviše protivila tome.- Darko je obožavao svoju dve godine stariju sestu i uživao je kada je zadirkuje.
Od sreće Dariji su suze krenule, zagrlila je svog brata i ljubila ga kao da je malo dete.
Darija u vreme svih tih priprema počela je osećati malaksalost, izgubila je i na težini, a to je njen brat prvi primetio. Mada su svi mislili da je od sreće i od umora oko priprema venčanja. Ipak je otišla kod doktora na analize po nagovoru svoje majke.
Posle obavljenih pregleda utvrđeno je da ima leukemiju. Odmah su krenuli da joj daju hemoterapiju jer nisu želeli da gube na vremenu.
Hemoterapija je proticala kako su i očekivali. Razarajuće i sporo.
Počeli su da razmišljaju o matičnim ćelijama, jer tu je spas.
Sa rođenjem bratove kćerkice urađena je transplatacija matičnih ćelija koja je bila uspešna i Darija se ubrzo izlečila.
Prvi put kada je uzela malu bebu u ruke setila bratovih reči kada joj je saopštio da će postati tata, tada je rekao ko zna zašto je to dobro. Kao da mu je neko šapnuo šta će se desiti i da će ta mala Darija spasiti veliku Dariju! A ona se tada protivila rođenju ovog malog bića koje joj je dalo novu šansu za život.
Osmehnula se i poljubila maleno biće koje je bilo za sve njih dar od Boga.

KORACI KA SREĆI

Nervozno kuckam prstima po pultu dok u sebi besnim što čekam da sestra na šalteru završi svoj privatni razgovor. Kao da sam ja ovde došla da slušam nju, kao da nemam gde biti pa dođoh kod nje na šalter... Stojim i čekam ovde, a ovde niko ne želi biti, ne s ove strane šaltera.
Svi pokušaji da joj predam knjižicu su se završili sa ...
-Ne mogu da verujem da ne možete da sačekate da završim nešto bitno.
-Ja ne mogu da verujem da vodite ljubavne razgovore za vreme radnog vremena.
-Vi mora da niste nikada ni voleli čim nemate razumevanje! Samo koju sekundu i posvetiću se vama.
Sa ovom rečenicom je završila dijalog sa mnom i nastavila na telefon da opisuje jaknu koju treba da joj kupi njen dragi. Kao da je to toliko bitno. Ima mnogo bitnijih stvari, ali ajde mlada je vremenom će shvatiti da nije jakna najbitnija... Ona i dalje ćaska!
Strašno! Pa ovo je nepravda! Ona meni da nisam volela, ha... Besno lupih po pultu.
-Sad je dosta! Idem kod načelnika.
Sestra skoči i bukvalno mi istrže knjižicu iz ruke s pitanjem kod kog doktora idem.
Gledam i ne verujem bezobrazluku, prvo me iznervira zatim najljubaznije priča.
-Kod Gorana Dimitrijevića.-Odgovorih smireno, jer nisam zlopamtilo.
Ona me pogleda nekako sažaljivi jer se znalo da kod dr Dimitrijevića, ne ideš zbog gripa. Ja se nasmeših.
-Nije nista strašno. Biće dobro.-nikada nisam volela da priċam o svojoj bolesti. Bilo mi je dovoljno što bolujem unutra, ne moram još i pričati o tome.
-Bogu hvala.-odgovorila je sa nekim nežnim osmehom dok se okretala da odnese moj karton sa nalazima u ordinaciju.
-Doktor vas očekuje. Izvolite ući.- pozva me sestra.
-Hvala. Dobar dan doktore. Kakvi su nalazi? - upitah doktora odmah s vrata jer nisam mogla više biti u isčekivanju. Polako se spustih u dobro poznatu stolicu. Koliko sam samo puta sedela na njoj da sam zapamtila i njeno škripanje i njenu neudobnost.
-Pa, lepa moja gospođo.. Nalazi su uredu. Dobili smo bitku! - gledam i strah me poverovati šta čujem. Jeste da sam optimista, ali opet bolest je to. Pružio je  ruku prema meni i zagrli me jako.
-Srećno! Dolazićete svakih šest meseci na kontrolu.. Za početak, a posle...
Nastavk rečenice nisam ni čula jer sam jecala na njegovom ramenu. Toliko muke, bola, borbe.. Dani agonije su se činili kao večnost. Dani i noći u bolničkom krevetu dok mi u vene teče kap po kap citostatika. Bolni jauci pacijenata, krici umirućih..
Ko nije bolovao ne zna šta je bol. To se nikom ne može reći. Bitke se gube, neki i dobiju, ali je malo  pobednika u ovom ratu sa tumorom...
Bitka je dobijena, vraćam se deci sa radosnom vešću. Da, proslavićemo. Svak dan živeti sa saznanjem das sam dobila drugu priliku.
-Kaća, živi punim plućima, ali ishrne se pridržavaj. Proslavi sa svojima, a mene se seti posle šest meseci. Dugo si me gledala i slušala. Dosta je bilo. Osmeh pobednika na lice i preko vrata u novi život.- Doktor je pričao i smeškao se da prikrije emocije. I njemu puno znači pobeda opske bolesti.
-Hoću, hvala vam! Vidimo se za šest meseci.
Brzo otvorih vrat i brzim koracima krenuh prema izlazu sa ukusom pobede.
-Mama, mama...- poznati dečji glasići su me dozivali to su bile moje prinçeze. Trčale su mi u zagrljaj. Ponovo su mojim licem potekle suze radosnice. Zdrava sam i srećna žena.
-Andjeli moji, pobedili smo!-  polako nam se približavao i suprug koji je s osmehom i ćuteći posmatrao srećan ishod...
-Idemo!- rekoh i za ruke povedoh moje devojčice kroz kapiju bolnice u novi život gde nema mesta za ružne i tužne stvari...

VEZA

Polako nestaje sve... Njemu više ništa ne značim. Nekada sam mu bila sve.
Više ne primećuje ni da li sam našminkana ili sveže izfenirana. Samo primećuje da nisam kući jer tada nema ko da mu postavi da jede.
-Olja gde si? Šta ću da jedem?
-Ne znam šta ćeš jesti. Snađi se.
-Ti nisi normalna. Ja sam umoran došao s posla, a tebe boli uvu...
Telefonska veza se prekinula isto kao i emotivna.  Još nije shvatio da sam zauvek otišla, još nije našao pismo jer nije bio spavaćoj sobi.
Kada pročita shvatiće, ali ja ću tada biti daleko preko granice i nedostupna za njega.  Počinjem sa novim životom, samo ovaj put sama.

четвртак, 15. јануар 2026.

PORODIČNE TAJNE


Jutro je bilo hladno i još mračno. Vlažan vetar uvlačio se kroz otvore na prozorima autobusa, donoseći miris mokrog asfalta, dim sa ulice i težinu jutra. Grad je još spavao, a ljudi u autobusu su već žurili negde, gurnuti sopstvenim rutinama. Svako je gledao u telefon, u sat, ili kroz zamagljene prozore, kao da je lakše gledati u svet spolja nego ono što se dešava tu, u malom prostoru između sedišta. Nedaleko od mene sedela je porodica. Otac je sedeo ukočeno, ruke stisnute, ramena tvrda, kao da sam vazduh oko njega mora biti pod njegovom kontrolom. Njegov pogled je bio hladan, oštar, i širio je tihu pretnju, poput oblaka koji obećava oluju. Majka je bila sklupčana uz prozor, ramena spuštena, glava nagnuta, kao da bi mogla nestati u sopstvenu senku. Dve devojčice sedele su između njih, ruke stisnute na krilu, oči širom otvorene i pune straha koji je mogao da se oseti u vazduhu, težak i opipljiv. Njihov pogled tražio je utehu, ali utehe nije bilo.Najpre je bilo samo grdnje, reči koje su hladne i oštre poput stakla. Zatim povišen ton. Pa vika  glas koji udara u svaku kost, u svaki dah, u svaku misao. Jedna devojčica počinje da plače tiho, nesigurno. Njena sestrica jeca tiho pored nje. Majka zaplače zajedno sa njima, pokušavajući da sakrije svoje suze, ali i one curu neizbežno. Njihov plač nije bio običan — bio je plač straha, težak, dubok, koji steže grudni koš i blokira dah, uči ih da ćute, da se povuku, da prežive još jedan dan.

Autobus je klizio ulicama, kotači škripali na neravnim delovima asfalta, vrata su cvokotala na svakom stajanju, a ljudi su se premeštali s noge na nogu, šuštali papirima, tapkali prstima po telefonu, kao da pokušavaju da se odvoje od stvarnosti. Jedan putnik pokušava da smiri oca, govori mirno, tiho, sa nadom u reč. Ali nasilnik se okreće ka njemu, glas mu postaje oštar, preteći. Koraci su brzi i odlučni, ruke stisnute. Ostali putnici spuštaju pogled. Gledaju kroz prozor. Niko ne sme da se umeša.

„To nije moj problem“, prolazi im kroz glavu. 

„Neka ga ostavi.“ 

„Šta će ona s njim?“

Ali ostaviti - zar je to lako? U svetu gde su žene prepuštene same sebi, gde nemaju sigurnost ni zaštitu, gde trpe po cenu sopstvenog života, odlazak je češće san nego mogućnost.

Ja znam. 

Znam strah kada ruka stisne bravu. 

Znam šta sledi kada se vrata zatvore. 

Znam strah o kome se ne govori. Strah zbog kog ne smeš da zaplačeš, jer „samo slabi plaču“.

 Strah zbog kog ne smeš imati emocije, jer su one „za slabice“. 

Godinama sam ćutala. Godinama sam se stidela porodičnog nasilja, kao da je sam ga ja sprovodila .Ali tog jutra, u tom autobusu, ja žena koja zna šta je bol, patnja i strah ustala sam. Glas mi nije zadrhtao, ali je srce lupalo, dosta sam ćutala, zamolila nasilnika da se smiri, da ne plaši decu i ženu već da ih voli i poštuje, jer niko nije rođen za bol. Reči su izlazile iz mog sopstvenog iskustva, iz bola koji poznajem, iz straha koji je oblikovao moje godine. Dok sam govorila, osećala sam težinu svih tih prošlih trenutaka, sve suze koje nisam mogla da pustim, sav strah koji sam čuvala duboko u sebi.U toj porodici videla sam sebe. Svoju majku. Svoj strah. Svoju nemoć. Svaki jecaj dece bio je odjek mog sopstvenog bola, mojih trenutaka kada nisam imala kome da se obratim.Ali tog jutra osetila sam i nešto drugo.Ćutanje više nije jedina opcija. Strah se može podeliti. Bol se može priznati. Jedan glas, makar drhtav, može probiti zid tišine.Autobus se kretao dalje, a ja sam gledala majku i decu. Videla sam nemoć, ali i iskru.Iskru koja kaže: možda jednog dana neće biti straha. Da nasilje može biti prepoznato, zaustavljeno, osuđeno. Da svet može postojati u kome deca i žene žive bez bola.

 Poruka nade i snage

Ako ovo čitaš i prepoznaješ sebe nisi slaba.Slaba nije ona koja trpi.

Slaba je ona koja ustaje.

Strah koji osećaš nije tvoja krivica.

Tvoj život vredi.

Tvoja deca vrede život bez bola.

Postoje ruke koje će pomoći.

Postoje vrata koja vode napolje.

Nisi sama.

I svaki glas koji progovori protiv nasilja, ma koliko tih ili drhtav bio, može biti svetlo u mraku.

понедељак, 29. мај 2023.

SUNCANA JESEN ŽIVOTA

Stojim na stanici i čekam autobus koji kao i obično kasni. Na stanici smo samo ja i jedna pognuta baka koja prodaje cveće. Nisam znala koje je cveće u pitanju, ali vidim da je lepo. Mora da su neke jesenje ruže ili tako nešto. Razmišljala sam o cveću samo da mi prođe vreme u čekanja autobusa.
Baka koja je sedela na metalnoj klupi i gleda u svoje vrhove cipela koje su iskrzane od dugog nošenja, podiže pogled i zagleda se u mene.
-Devojčice, hoćeš li da kupiš zimske ruže i lepe kate?- upita me stara žena, nekako tiho da sam jedva razumela i šta mi je rekla.
-Pa, ne znam šta da radim sa buketom, jer idem u školu.-odgovorih joj vadeći novčanik iz torbe.-Ali nema veze snaći ću se ja već. Koliko košta buket?
-Dvesto dinara.-reče baka.
Pružih novčanicu i spazih u bakinim očima suze.
-Da li vam je dobro? Mogu li nekako pomoći?-Upitah je.
-Hvala devojčice. Ja ti zivim tamo na brdašcu.- pokaza rukom prema brdašcu na kome se vidi nekoliko kućica.
-Tamo imam kuću i malo bašte pa ja posadim sebi nešto povrća, a i cveća. Cveće prodajem, a i povrće prodajem. Sama sam nemam decu, nisam se nikada udavala. Sada mi je teže ostarila sam, nisam više sposobna. Stigla jesen i spremanje zimnice, a ja sama pa se brzo umorim. Mada dođe meni komšinica pa mi pomogne, pa malo posedimo i porazgovaramo, pa prođe nekako vreme. a kada nemam dinara ja se spustim ovde i prodajem cveće, papriku, luka, ma svašta prodajem da preživim. Stara sam ja, već sam i onemoćala. Neće noge da me služe kao kada je čovek mlad i oči slabije vide. Teško je biti star i sam. Mnogi o tome ne misle, a kada počnu bude kasno. 
U tom je i autobus došao, sela sam na prvo slobodno sedište okupirana mislima na staricu. Hladan jesenji dan a ona sedi oskudno obučena i prodaje cveće i dunje. Dunje me uvek podsete da je jesen stigla, a i na neka davna prošla vremena kada su naše prabake u jesen ukrašavale dunjama svoje sobe.

четвртак, 22. јул 2021.

SAMOĆA

 Kišne kapi udaraju po malim prozorima trošne kućice u kojoj živi jedna stara bakica. Njenu sobu u večernjim satima osvetljava lampa petrolejka. Jeste da u selu ima struje, ali ne i u bakinoj kući.
 Baka Vida je zbog neplaćenih računa ostala bez struje. Njena penzija nije dovoljna da preživi mesec dana i da plaća račune. Nisu to veliki računi, ali opet je teško bilo izaći na kraj sa besparicom i inflacijom tih devedesetih godina, kada inflacija pojede celu baka Vidinu penziju, a baka bi ostala gladna da nije imala to malo baštice iza kuće i dobrog komšiluka i bliske rođake.
Ovo je drugi rat koji stara žena proživljava. U drugom svetskom ratu je izgubila muža sa kojim je imala troje dece, ali zbog nemaština i gladi koje sa sobom nosi rat izgubila je sve troje svoje dece i ostala da živi sama kao da je prokleta.
Svakim danom je odlazila na groblje i pričala sa humkama svoje dece. Muža nije ni sahranila ostao je tamo negde u poljima zahvacenim ratom...
Dane je provodila od kuće do klupice ispred kuće, a večeri.. Večeri su bile teške. Sa prvim sumrakom osećala je samoću, tugu koja je pritiska. Tuga je bila kao olovo na njeno staračko telo, izmučeno godinama rata, tuge za decom, besparicom...Utehu su joj ublažavala deca njenog bratića. Da nije bilo njih i njene male unuke koja je bila pravi mali đavo, odavno bi baka izgubila volju da živi.
-Bako, bakice opet gledaš kroz prozor.- Baku Vidu u stvarnost vrati nežni glasi unukice njenog brata, a i njene.
-Mila!, Došla si kod bake?
-Da, da došla sam po još jednu priču.- veselo se nasmeja devojčica, a sa njom i baka.
Ti trenuci koje je provodila sa Milom bili su joj najlepši.
-Mila moja devojčice starost je teška, još ako uhvati i bolest onda je još teže. Stari ljudi mogu da budu na teretu.-reče baka, a Mila je gledala i vrtela glavom.
-Nije tako bako. ti nisi nikom teška. Tebe vole i moji mama i tata i bata, voli te i komšiluk. Ti kada sedneš na klupicu uvek imaš nekog da ti pravi društvo.
-Jeste ima uvek nekog, ali ja kada uđem u svoju kuću tada ostajem sama sa svojom tugom i starošću. Svi imaju nekog,a ja nemam. Meni je rat oduzeo sve što sam imala.
U vreme hladnih jesenjih dana baka je bila još tužnija i zamišljenija, valjda su joj kiše budile setu, dok bi sa prvim sunčanim zracima i baka postajala malo veselija.
Volela je sedeti na klupici ispred kuće i gledati po ulici, pogotovo u jesen kada se peče paprika, a ulicom se širi prijatni miris sveže paprike i ajvara... Samo što je ove jeseni to bilo nemoguće. Baka je se nešto razbolela, onemoćala je pa i kada je vreme dozvoljavalo da sedi napolju baka je sedela ispred svog malog prozora uvek gledajući u daljinu. Nije više mogla sama da izađe napolje pa nije htela nikog opterećivati sve dok joj nisu otkazale noge od starosti ili možda istrošene noge od teškog života. Baka je svoje poslednje dane provela u krevetu gledajući staru trešnju ispred kuće. I trešnja je stara nije više mogla da odoleva vremenu pa je uvenula kao i sama baka koju je vreme i godine pregazilo.

субота, 6. јун 2020.

TRAGOVI U PESKU

Sunce se polako podiže iznad horizonta dok talasi zapljuskuju pečanu obalu. I ovog jutra na plaži se čuje devojčin glas praćen krupnim lavežom psa. Tea i njena verna kuca Cezar trče po praznoj peščanoj plaži. U ovo doba godine plaža je prazna. Pa je Tei bilo neobično videti još nekog da šeta plažom. U susret njima dolazi je visoki krupni muškarac srednjih godina. Lap, preplanio i malo prosed sa dubokim glasom se javi kad stiže do Tee. "Cao! Znači vi ste ti koji svakog jutra ostavljaju tragove u pesku!?" Tea ga pogleda ne skrivajući iznenađenje.
-Da, mi ostavljamo tragove u pesku. Zar je to zabranjeno?- upitala je pomalo drsko.
-Nije zabranjeno, samo sam ja radoznao.- odgovorio je pridošlica smeškajući se i gledajući u bosa Teina stopala ulepljena peskom.
-Nadam se da ste sada zadovoljili svoju radoznalost.- osmehnu se Tea pomalo ironično. Iako nikada nije bila ironična, ali ovaj neznanac je to u njoj budio. -A sada me izvinite moram da idem.
-A, gde žurite pa tek smo se upoznali? Uhh, pa ja se nisam ni predstavio. Marko. Zovem se Marko.- Pružio je ruku prema devojci dok je njegov pogled bio uprt u devojčine plave oči.
-Tea.
-A da li je Tea odavde ili si došla na odmor?
-Odavde sam. Živim i radim ovde. Sada moram da idem. Prijatan dan želim.-okrenula se i otičla nedozvoljavajući Marku da progovori i pokuša je zadržati još koji trenutak.
Marko je ostao da posmatra kako se udaljava lepa, zgodna devojka u pratnji svog psa. Pošto nije imao trenutno nikakvih obaveza sačekao je da se Tea udalji pa je polako krenuo za njom. Ni sam nije znao šta ga je toliko privuklo toj devojci. Bio je dosta stariji od nje. Možda ga je malo podsećala na nekoga...
Tea se brzim koracima približavala kući jer vreme je da se otvori restoran njenih roditelja. Na ulazu u baštu restorana srela je svog oca koji je več počeo da namešta stolice.
-Lepotice moja ti to malo kasniš. Ajde da i ti ponekada zakasniš na posao.- šalio se sa njom jer Tea nije volela ni da kasni niti da neko kasni to je smatrala neprofesionalnošću.
-Pa, za malo.-nasmejala se svojim zvonkim smehom.-zamalo, ali dragi tatice ima još deset minuta, što znači da nekasnim. 
Poljubivši oca u obraz otrčala je do kuhinje restorana gde je njena lepa mama već davala zaduženje radnicima. 
-Dobro jutro svima, a mojoj lepoj mamici poljubac.-zagrli majku i tako je zvonko poljubi da se čulo i na drugoj strani kuhinje.
-Tea je kao i svako jutro divna, sa svojim ulaskom u kuhinju unese nam sunce.-reče stari kuvar i pogledom pomilova mezimicu ovog restorana.
-Jooj, hvala svi ste divni.- odgovori devojka u pauzi između poljubaca na majčin obraz.
-Dosta, dosta Tea.-majka se polako izmigolji iz zagrljaja svoje kćerke.- ajde Tea presvlači se sad će i gosti početi silaziti.
Tea se vragolasto nasmeja i namignu starom kuvaru, štipnu mamu za obraz i otrča iz kuhinje kao vihor.
-Nikada se neće uozbiljiti.-zavrte glavom majka.
Marko je došavši do restorana zastao gledajući nežni susret kćerke i oca. Setio se da on to nikada neće doživeti. Odahnu rukom da otera misli i laganim korakom uđe u restoran i sede za sto u ćošku. 
Iza šanka se pojavi Tea, na trenutak zbunjeno zastade ugledavši gosta za stolom, ali se vrlo brzo pribrala i krenula prema njemu.
-Dobro jutro. Jeste li se već odlučili šta ćete poručiti?-poslovno je upitala Marka.
Marko je posmatrao i sve ga je više zanimalo na koga ga ova devojka podseća. Pošto je dobio kafu uzeo je novine sa stola da prelista. Nije dugo čekao da stigne njegov doručak. Doručak je bio obilan i veoma ukusan pa nije ni čudo da je sala restorana bila od otvaranje puna iako nije sezona letovanja.
Dok je jeo ukusno spremljenu hranu razgledao je po restoranu koji je bio jako lepo opremljen, videlo se da je opremljen sa puno ljubavi stila.
U tom njegovom razmišljanju za šankom se pojavi žena koja je veoma ličila na Teu nije bilo teško zaključiti da joj je to majka, ono što je Marka šokiralo bilo je to da je to Lola.  Osećao je da će mu hrana zastati u grlu dok je gledao u pravcu šanka. Kao da je to sve osetila Lola se okrenula u pravcu Marka i dah joj zastade. Zaledila se. "Nije moguće da je to Marko!" Uplašeno se povuče dublje u šank gde je nemoguće bilo videti iz pravca sale tačnije iz pravca gde je Marko sedeo. 
-Mama jel ti dobro? Pobledela si! Mama šta ti je?- Tea je uplašeno vikala i pipala mami lice.
-Dobro sam, samo mi se učinilo da sam videla duha.
-Duha!?. zaprepašćeno je gledala Tea u svoju mamu.-Duha? Mama tebi stvarno nije dobro!
Lola se okrenula i otišla u kancelariju gde je sedeo njen muž. Tea je posmatrala svoju majku i nije znala šta joj je. Nikada se ovo nije desilo. Sigurno je nešto prolazno, pritisak ili tako nešto.
Lalo se dugo zadrazla u kancelariji, dok je Marko nemo sedeo za stolom gledajući u jednu tačku isperd sebe. Teinom oštro oku to nije promaklo. "Marko se promenio kada je video mamu, a mama kada je videla njega. Da li to znači nešto ili je samo slučajnost?" Teu su zaokuljale misli. "Ma to je slučajnost." Sa tim mislima je završila i nastavila sa radom u restoranu, ali joj je pogled često lutao u pravcu Marka i kancelarije.
Posle dušeg vremena iz kancelarije je izašla Lola i otišla na sprat. Tea je zamolila koleginicu da je zameni na nekoliko minuta. Brzim koracima je otišla do sprata, mamu je ugledala na kraju hodnika kako ulazi u svoju sobu.
-Mama!- povikala je dok je potrčala prema majci.
-Nemoj sada Tea, nije mi dobro.- tihim glasom reče Lola i briznu u plač.
Tea je ćuteći zagrlila svoju lepu mamu. 
-Tea ti si razumna devojka. Pametna si i samostalna. Na znam kako da ti kazem nešto što tvoj tata i ja pokušavamo da ti ispričamo već neko vreme.
-Mama jesi li bolesna? 
-Nisam bolesna, nije ni tata.
-Onda je sve dobro. Ako niko nije bolestan sve je drugo rešivo.
-Pa, ne znam mila moja. Znaš dušo ja sam na početku srednje škole upoznala tvog tatu i udala se za njega, ubrzo si se ti rodila. Mislim pa, nije bilo baš tako. U prvoj godini srednje skole sam upoznala jednog dečka, zavoleli smo se, ali pošto sam ja iz poznate familije dobrostojeće nisam smela s njim da se zabavljam. On me je ostavio i nestao, posle sam čula da je napustio školu i otišao da radi na. brodu ubrzo je doživeo neku nesreću to je sve što sam čula o njemu.- Lola je na trenutak ućutala i ćutke posmatrla lice svoje kćerke i razmišljala kako saopštiti nastavak te priče koji je i najteži.
Tea je ćuteći gledala u svoju uplakanu i zabrinutu majku, osećala je da nešto jako teško lomi njenu lepu majku i zato je ćuteći slušala i nesluteći da ovo što će čuti biće kao bomba u njenom da sada mirnom i srećnom životu. 
-Tea ja sam tog momka jako zavolela, bio mi je sve na svetu i njegov odlazak je bio kao da sam umrla sa njim. Tvoj tata je bio moj drug još iz detinjstva, bio mi je podrška u svom tom bolu i tuzi. Posle dva meseca od njegove smrti u tom moru ja sam saznala da sam trudna. Da nosim u stomaku deo njega. Tvoj tata je bio uz mene i da me spasi osude roditelja i osude celog grada oženio se sa mnom i prihvatio dete kao svoje. Tea ti si to dete.
Tea je gledala u majku i nije mogla da veruje šta priča, nIje mogla da shvati. 
-Ko je mama taj čovek?
-Marko, čovek koji sedi u ćošku restorana.
Nakako tupu i bez snage je ustala sa kreveta, teturajući se došla je do vrata ledenim pristma koji su podrhtavali od šoka uspela je da otvori vrata, ali ne i da izađe. Onesvestila se na samim vratima. Kada je otvorila oči ugledala je uplakanu mamu, zabrinutog tata i odsutnog Marka.
U trenutku se setila svega. 
-Tata!- na njeno tata okrenula su se oba muškarca, jedan je bio njen biološki otac, a  drugi je bio njen tata koji je obasipao ljubavlju i pažnjom sve ove godine.
Vreme koje je prolazilo bilo je u slušanju i preispitivanju...
Marko je videvši Lolu shvatio da je pogrešio što se nije borio, ali opet bio je samo dečak od šesnaest godina koji nije imao nikog da ga zaštiti i da mu pruži podršku. 
Lolin otac saznavši za njih dvoje otišao je kod Marka i bez milosti i bilo kakve emocije je prekinuo njihovu ljubav.
"Marko pakuj svoje stvari i krećeš na brod. Tamo ćeš raditi i zarađivati da ćeš biti bogat čovek, ali nikada nećeš smeti da se javiš Loli. ako se javiš ili vratiš znaj da će se nešto loše desiti tvojoj majci. Prvo ćeš otići ti, a posle nekoliko meseci će otiči i tvoja majka. Našao sam vam smeštaj." Rekavši to okrenuo se i otišao preko praga, a njegovi sinovi, Lolina starija braća su sačekala da popakuje to malo svojih stvari i da ga ukrcaju na brod. Na brudu ga je sačekao čovek za koga će raditi i u drugoj državi ga je čekao stančić koji je obezbedio Lolin otac, stan u koji je je posle samo dva meseca stigla njegova majka. Bilo je baš onako kako je Lolin otac rekao. Nije smeo da se raspituje oi Loli, pokušao je jednom, ali nekako je saznao za to Lolin otac pa je poslao neke ljude da Marka nauče pamet. Od posledica tih batina Marko nije mogao imti decu sa ženom sa kojim se u međuvremenu venčao. Posla razvoda sa njom posvetio se poslu. Otvorio je privatno brodogradilošte i dobro je poslovao. Godine su prolazile i seta za domovinom se javila. U svoju domovinu je poželeo otići posle dvadeset godina i doći u svoj rodni grad. A sa dolaskom u svoj rodni grad saznaje da i kćerku ima. Marko je bio najsrećniji na čovek na svetu. 
Tea je saslušala i maminu priču i tatinu, pa i Markovu, bila je u šoku i trebalo joj je vremena da sabere utiske, emocije i osećanja u svojoj glavi. Trebalo joj je vreme da razmisli kako dalje.
A vreme je uvek bilo Tein saveznik, pa tako i ovaj put. Posle dužeg vremena razmišljanja Tea je oprostila što se to krilo od nje, jer kada su joj rekli kakav je bio Lolin otac i da bi bio spreman na svašta da je znao da Lola nosi Markovo dete, zato se o tome i ćutalo. 
Sada Tea ima mamu i dva oca koji je maze, paze i obasipaju sa puno ljubavi, nikada svog tatu Bojana ne bi ostavila jer on je učio i da hoda, i da vozi bicikl. Brisao joj suze kada bi pala i lečio kada je bila bolesna... Bojan je Tei tata isto kao i Marko. Marko se posle tog događaja vratio u svoj rodni grad gde je nastavio da se bavi svojim poslom i da uživa u vremenu provedenom sa svojom lepom kćerkom.