Beogradske noći
Na skadarlijskoj kaldrmi, pod svetlom starog sjaja,
tražim tvoje oči među senkama beskraja.
Kafana još miriše na vino i na dim,
a svaka pesma noćas podseća da smo nekad bili tim.
Za stolom Cigani tugu u note pletu,
pa razbiju tišinu koja se skuplja u svetu.
Tambura kad zaplače, zadrhti i noć,
a ja bih dala život da mi opet možeš doć'.
Beogradske noći, pune sete i vina,
u svakom mi koraku tvoje ime se skriva.
Beogradske noći, dušu lome k'o od leda da je.
Kaldrma pod nogama stare ljubavi broji,
svaki kamen o nama neku uspomenu kroji.
Mesec iznad grada kao stari drug bdi,
dok mi srce tvoje ime kroz tišinu doziva i u duši sve vri.
Cigani zasviraju, a čaše se lome,
sve kafane Beograda večeras za tobom zvone.
I što pesma duže traje, veća postaje bol,
jer ti nisi pored mene.
Za mojim stolom cigani sviraju svakom noto srce diraju.
Kad svane nad gradom i ugase se svetla sva,
ostaće na kaldrmi ljubav ta.
Jer neke ljubavi ne odnese ni vreme ni noć,
već zauvek ostanu da žive kroz beogradsku noć.
Нема коментара:
Постави коментар