Jutro je bilo hladno i još mračno. Vlažan vetar uvlačio se kroz otvore na prozorima autobusa, donoseći miris mokrog asfalta, dim sa ulice i težinu jutra. Grad je još spavao, a ljudi u autobusu su već žurili negde, gurnuti sopstvenim rutinama. Svako je gledao u telefon, u sat, ili kroz zamagljene prozore, kao da je lakše gledati u svet spolja nego ono što se dešava tu, u malom prostoru između sedišta. Nedaleko od mene sedela je porodica. Otac je sedeo ukočeno, ruke stisnute, ramena tvrda, kao da sam vazduh oko njega mora biti pod njegovom kontrolom. Njegov pogled je bio hladan, oštar, i širio je tihu pretnju, poput oblaka koji obećava oluju. Majka je bila sklupčana uz prozor, ramena spuštena, glava nagnuta, kao da bi mogla nestati u sopstvenu senku. Dve devojčice sedele su između njih, ruke stisnute na krilu, oči širom otvorene i pune straha koji je mogao da se oseti u vazduhu, težak i opipljiv. Njihov pogled tražio je utehu, ali utehe nije bilo.Najpre je bilo samo grdnje, reči koje su hladne i oštre poput stakla. Zatim povišen ton. Pa vika glas koji udara u svaku kost, u svaki dah, u svaku misao. Jedna devojčica počinje da plače tiho, nesigurno. Njena sestrica jeca tiho pored nje. Majka zaplače zajedno sa njima, pokušavajući da sakrije svoje suze, ali i one curu neizbežno. Njihov plač nije bio običan — bio je plač straha, težak, dubok, koji steže grudni koš i blokira dah, uči ih da ćute, da se povuku, da prežive još jedan dan.
Autobus je klizio ulicama, kotači škripali na neravnim delovima asfalta, vrata su cvokotala na svakom stajanju, a ljudi su se premeštali s noge na nogu, šuštali papirima, tapkali prstima po telefonu, kao da pokušavaju da se odvoje od stvarnosti. Jedan putnik pokušava da smiri oca, govori mirno, tiho, sa nadom u reč. Ali nasilnik se okreće ka njemu, glas mu postaje oštar, preteći. Koraci su brzi i odlučni, ruke stisnute. Ostali putnici spuštaju pogled. Gledaju kroz prozor. Niko ne sme da se umeša.
„To nije moj problem“, prolazi im kroz glavu.
„Neka ga ostavi.“
„Šta će ona s njim?“
Ali ostaviti - zar je to lako? U svetu gde su žene prepuštene same sebi, gde nemaju sigurnost ni zaštitu, gde trpe po cenu sopstvenog života, odlazak je češće san nego mogućnost.
Ja znam.
Znam strah kada ruka stisne bravu.
Znam šta sledi kada se vrata zatvore.
Znam strah o kome se ne govori. Strah zbog kog ne smeš da zaplačeš, jer „samo slabi plaču“.
Strah zbog kog ne smeš imati emocije, jer su one „za slabice“.
Godinama sam ćutala. Godinama sam se stidela porodičnog nasilja, kao da je sam ga ja sprovodila .Ali tog jutra, u tom autobusu, ja žena koja zna šta je bol, patnja i strah ustala sam. Glas mi nije zadrhtao, ali je srce lupalo, dosta sam ćutala, zamolila nasilnika da se smiri, da ne plaši decu i ženu već da ih voli i poštuje, jer niko nije rođen za bol. Reči su izlazile iz mog sopstvenog iskustva, iz bola koji poznajem, iz straha koji je oblikovao moje godine. Dok sam govorila, osećala sam težinu svih tih prošlih trenutaka, sve suze koje nisam mogla da pustim, sav strah koji sam čuvala duboko u sebi.U toj porodici videla sam sebe. Svoju majku. Svoj strah. Svoju nemoć. Svaki jecaj dece bio je odjek mog sopstvenog bola, mojih trenutaka kada nisam imala kome da se obratim.Ali tog jutra osetila sam i nešto drugo.Ćutanje više nije jedina opcija. Strah se može podeliti. Bol se može priznati. Jedan glas, makar drhtav, može probiti zid tišine.Autobus se kretao dalje, a ja sam gledala majku i decu. Videla sam nemoć, ali i iskru.Iskru koja kaže: možda jednog dana neće biti straha. Da nasilje može biti prepoznato, zaustavljeno, osuđeno. Da svet može postojati u kome deca i žene žive bez bola.
Poruka nade i snage
Ako ovo čitaš i prepoznaješ sebe nisi slaba.Slaba nije ona koja trpi.
Slaba je ona koja ustaje.
Strah koji osećaš nije tvoja krivica.
Tvoj život vredi.
Tvoja deca vrede život bez bola.
Postoje ruke koje će pomoći.
Postoje vrata koja vode napolje.
Nisi sama.
I svaki glas koji progovori protiv nasilja, ma koliko tih ili drhtav bio, može biti svetlo u mraku.
Нема коментара:
Постави коментар