петак, 4. новембар 2016.

ZABRANJENA LJUBAV

Danima sam razmišljala kako da saopštim roditeljima svoju odluku. Znala sam da neće prihvatiti. Da će se oštro protiviti. Vežbala sam govor, ali ni jedan nije bio dovoljno dobar. Odlučila sam da im za večerom saopštim bez ikakvog uvoda pa šta bude. Kako se večera približavala tako je u meni rasla nesigurnost. Neki nemir se uvukao. Strah. Kada sam ušla u trpezariju svi su već sedeli na svojim mestima za velikim trpezarijskim stolom. Sedoh i ja na svoje mesto. Sestra me zvanično pogledala kao da mi pokušava dati snagu koju sam uz put izgubila.
- Pa - malo sam se nakašljala da bi povratila glas, jer mi smo patriotska porodica, strogih pravila - ja bih vam nešto rekla, ali...
- Reci šta je bilo - otac me prekinu, Pa me još gore zbuni.
- Ovo na drugi način ne mogu saopštiti sem jednostavno da vam kažem, udajem se. 
Svi za stolom su zastali sa večerom gledajući u mene kao u pozorišnu predstavu.
- Stvarno?! A za koga to? Valjda treba da ga dovedeš da ga upoznamo pa onda da se odlučiš na udaju - otac me pogledao mrko i grubim glasom prokomentarisao, dok su ostali ćutali.
- Pa to i jeste problem. Dovešću ga ja kada mi obećate da ga nećete isterati iz kuće.
- Molim!? - svi u jedan glas se javiše kao po nekom dogovoru.
- Udajem se i tačka. Volim ga, a i on mene. Znate on je migrant iz Sirije, ali ostaće u Srbiji i uzeće moju veru i moje prezime. Vi nemate muške naslednike, a nema ni stric, a baba i deda žele da se nastavi naša loza - u jednom dahu sam sve izgovorila jer drugačije ne bih ni mogla. 
Za stolom je vladala grobna tišina. Svi su se zgledali u neverici.
- Možeš odmah da izađeš iz kuće. To nećemo dozvoliti.
- Ali tata zašto? Pa zar ti nije moja sreća bitna?!
- Ne! Rekao sam ne - ustao je od stola i otišao u dnevnu, posle njega su ustali i baba i deda svima je večera presela. 
- Mama - moj glas i pogled su je molili za podršku.
Mama je odmahnula glavom. Znam da će biti na mojoj strani, samo kada je prođe prvi šok.
Ustadoh i ja pa pođoh za njima u dnevnu sobu.
- Kada želite da ga dovedem?
- Ti to ozbiljno - moj deda kao da nije video da ozbiljnija ne mogu biti.
Svi pokušaji da ih uverim da radim pravu stvar su bili uzaludni. Pokupila sam se i otišla u svoju sobu.
Za doručkom niko nije pričao sa mnom, a ja sam ostala pri svom. 
- Danas kada se vratim sa posla dovešću ga sa mnom.
- Bolje se spakuj odmah ako misliš da se udaš za migranta - tata je bio toliko grub, prosto neprepoznatljiv.
-Deda, bako. Maama...- da li me neko čuje?
-Dosta - moj deda koji je do sada ćutao viknuo je glasom od koga me uhvatila jeza. Pogled mu je bio hladan da bi zaledio i okean - Dosta! Majo ako želiš njega izgubićeš porodicu. Migrant neulazi u našu kuću kao član porodice i tačka. 
- Onda ću ja da odem sa njim. Naćićemo stan. Imam posao i mogu da se snađem. Onda vi gubite mene.
- On ili mi - moj tata je posle ove izgovorene rečenice izašao napolje.
- Ja ga volim i trudna sam - više nisam mogla da zadržim suze. Briznula sam u plač.
- Pokupi svoje stvari i idi!
-Dobro! Idem - okrenula sam se u pravcu svoje sobe. Mama mi ne može pomoći jer ne sme, sestra isto. Uzela sam ranac i potrplala samo osnovne stvari, kada nađem smeštaj vratiću se po ostatak. 
Sa rancem na leđima sam izašla u prohladno, maglovito jutro. Sada sam i sama migrant, a do sada sam njima pomagala, a sada meni treba pomoć. 
Danima smo Ali i ja sa rančevima na leđima hodali gradom u potrazi za smeštajem. On migrirao iz svoje zemlje, dok su mene odbacili i osudili zbog zabranjene ljubavi.

уторак, 15. март 2016.

REKOM ŽIVOTA

Vatra iz ognjišta pucketa, kao da daje ritam deda Živojevim rečima. Deda Živoje je poznati pripovedač našeg malog planinskog sela. Kada deda upita:" 'oćemo li po jednu da ispripovedamo?" mi deca se skupimo pored ognjišta, oči nam se zasijaju i zenice se  rašire. Znamo da će biti neka "strašna" priča.
-Bilo je to još u doba Turaka...- poče deda da pripoveda.- Moj se otac vraćao iz mlina, pošao da samelje kukruz i žito. Kasno čovek krenuo, nije mu vredelo govoriti, Sreto nemoj se za noći vraćati kroz šumarak, svašta se dešava. Pričaju ljudi.
-Ma, pričaju, šta pričaju? Izmišljaju!? Dosadno im pa nemaju šta pametnije da zbore (govore).- odbrusi Sreta i sede na šinska kola, udari kandžijom po konjima i dade im zvižduk da krenu.
-Džaba Sreti govoriti, ne sluša taj nikoga. Mlado, pusto... - jadikovala mu majka.
Kada Sreto završi u mlinu, popi čašu domaćeg crnog vina. Voleo je vino i žene više od svega, ali ne htede više od jedne čaše popiti.
-Neću više, nešto mi se ne pije, đavo bi ga znao zašto.
-Ne prizivaj đavole, na put trebaš ići. Savetujem ti, zanoći ovde. U mlinu ima mesta za putnike namernike.-prošapta mu mlinar Rajko.
-Ma, ne bulazni i ti Rajko, ko i ovi moji iz sela. Kakvi vas đavoli i vile spopale.
-Ajde, ajde Sreto zanoći ovde i popijmo po jednu.
-Odoh ja, a ti meni zbogom ostaj.
Okrene se Sreto i skoči na kola uze kandžiju u ruke i put pod noge.
Kola polako idu. Ne mogu brže, teret vuku. Konji mirni i polako kasaju. Stiže do ulaza u šumarak kraj potoka. Oko njega sve mirno, osluškuje žuborenje potoka i sove kako huču.
Zazvecka nešto, konji se uplašiše. Zarzaše. Okrenu se u pravcu okle dolazi, ništa se ne vidi, ali se sve glasnije čuje. Obuze Sretu neka jeza, ali ne predaje se on već potera konje. Konji se ukopali u mesto i ni makac. Siđe s kola i povuče koje. Vuče za amove, ali konji mi makac. Propinju se uplašeni od nečeg što Sreta ne vidi.
-Ajde, cure moje krenite, šta vas spopade?- poče da im tepa, ali džaba.
Zveckanje se sve jače čuje ko da mu iza leđa vuku teške lance.
-Šta se ukopaste ko đavola da videste!?- povika drhtavim glasom.
Kako ove reči izgovori, udari ga po ramenu nešto, okrene se  i opet ništa nevide. Oseća neku hladnoću kao da ga neko poliva ledenom vodom. Udaranje poče sve više i jače. Udara ga nešto što se ne vidi. Brani se Sreta i rukama i nogama, ali džaba,to je jače od njega.
Borba s nevidljivim prestade kada se prvi petlovi iz sela oglasiše. Nestade i udaraca i zveckanja lanaca. Konji se smiriše i polako krenuše ka selu.
-Sreto, šta ti se desilo, šta te iscepalo i svog izgrebalo?- upitaše ga ukućani kada uđe u kuću sav ko bojnog polja da je stigao.
-Pustite me da se odmorim.
Leže Sreta u krevet. Bolovao je dve sedmice. I seoskog popa zvao. Mislio umreće.Kada ojača malo ispriča svojima šta mu se desilo.
-Više mene taj šumarak noću videti neće.- tako završi Sreta svoju priču.
Deda Živoje uzdahnu, otpi malo vina iz čaše, a mi čekamo da nastavi.
-Šta ga je napalo?- upita neko od starijih koji su isto slušali deda Živoju.
-Đavo, šta bi drugo moglo. Tu su nekog trgovačkog putnika opljačkali i ubili, nikada se i nije saznalo  ko je to zlo počinio pa kažu da duša nesmirena traži svoje ubice. Ko će znati šta je to bilo, ali moga oca noć u šumarku više ne zadesi.
Završi pripovedanje deda Živoje, popi vino iz čaše... Ustade sa stoličice na kojoj je uvek sedeo i krenu prema vratima.
-Nastavićemo sutra, duga će ovo zima biti. Strpite se do sutra.- okrenu se i ode svojoj kući, a mi ostadosmo uplašeni da ni disati nismo smeli glasno.