субота, 6. јун 2020.

TRAGOVI U PESKU

Sunce se polako podiže iznad horizonta dok talasi zapljuskuju pečanu obalu. I ovog jutra na plaži se čuje devojčin glas praćen krupnim lavežom psa. Tea i njena verna kuca Cezar trče po praznoj peščanoj plaži. U ovo doba godine plaža je prazna. Pa je Tei bilo neobično videti još nekog da šeta plažom. U susret njima dolazi je visoki krupni muškarac srednjih godina. Lap, preplanio i malo prosed sa dubokim glasom se javi kad stiže do Tee. "Cao! Znači vi ste ti koji svakog jutra ostavljaju tragove u pesku!?" Tea ga pogleda ne skrivajući iznenađenje.
-Da, mi ostavljamo tragove u pesku. Zar je to zabranjeno?- upitala je pomalo drsko.
-Nije zabranjeno, samo sam ja radoznao.- odgovorio je pridošlica smeškajući se i gledajući u bosa Teina stopala ulepljena peskom.
-Nadam se da ste sada zadovoljili svoju radoznalost.- osmehnu se Tea pomalo ironično. Iako nikada nije bila ironična, ali ovaj neznanac je to u njoj budio. -A sada me izvinite moram da idem.
-A, gde žurite pa tek smo se upoznali? Uhh, pa ja se nisam ni predstavio. Marko. Zovem se Marko.- Pružio je ruku prema devojci dok je njegov pogled bio uprt u devojčine plave oči.
-Tea.
-A da li je Tea odavde ili si došla na odmor?
-Odavde sam. Živim i radim ovde. Sada moram da idem. Prijatan dan želim.-okrenula se i otičla nedozvoljavajući Marku da progovori i pokuša je zadržati još koji trenutak.
Marko je ostao da posmatra kako se udaljava lepa, zgodna devojka u pratnji svog psa. Pošto nije imao trenutno nikakvih obaveza sačekao je da se Tea udalji pa je polako krenuo za njom. Ni sam nije znao šta ga je toliko privuklo toj devojci. Bio je dosta stariji od nje. Možda ga je malo podsećala na nekoga...
Tea se brzim koracima približavala kući jer vreme je da se otvori restoran njenih roditelja. Na ulazu u baštu restorana srela je svog oca koji je več počeo da namešta stolice.
-Lepotice moja ti to malo kasniš. Ajde da i ti ponekada zakasniš na posao.- šalio se sa njom jer Tea nije volela ni da kasni niti da neko kasni to je smatrala neprofesionalnošću.
-Pa, za malo.-nasmejala se svojim zvonkim smehom.-zamalo, ali dragi tatice ima još deset minuta, što znači da nekasnim. 
Poljubivši oca u obraz otrčala je do kuhinje restorana gde je njena lepa mama već davala zaduženje radnicima. 
-Dobro jutro svima, a mojoj lepoj mamici poljubac.-zagrli majku i tako je zvonko poljubi da se čulo i na drugoj strani kuhinje.
-Tea je kao i svako jutro divna, sa svojim ulaskom u kuhinju unese nam sunce.-reče stari kuvar i pogledom pomilova mezimicu ovog restorana.
-Jooj, hvala svi ste divni.- odgovori devojka u pauzi između poljubaca na majčin obraz.
-Dosta, dosta Tea.-majka se polako izmigolji iz zagrljaja svoje kćerke.- ajde Tea presvlači se sad će i gosti početi silaziti.
Tea se vragolasto nasmeja i namignu starom kuvaru, štipnu mamu za obraz i otrča iz kuhinje kao vihor.
-Nikada se neće uozbiljiti.-zavrte glavom majka.
Marko je došavši do restorana zastao gledajući nežni susret kćerke i oca. Setio se da on to nikada neće doživeti. Odahnu rukom da otera misli i laganim korakom uđe u restoran i sede za sto u ćošku. 
Iza šanka se pojavi Tea, na trenutak zbunjeno zastade ugledavši gosta za stolom, ali se vrlo brzo pribrala i krenula prema njemu.
-Dobro jutro. Jeste li se već odlučili šta ćete poručiti?-poslovno je upitala Marka.
Marko je posmatrao i sve ga je više zanimalo na koga ga ova devojka podseća. Pošto je dobio kafu uzeo je novine sa stola da prelista. Nije dugo čekao da stigne njegov doručak. Doručak je bio obilan i veoma ukusan pa nije ni čudo da je sala restorana bila od otvaranje puna iako nije sezona letovanja.
Dok je jeo ukusno spremljenu hranu razgledao je po restoranu koji je bio jako lepo opremljen, videlo se da je opremljen sa puno ljubavi stila.
U tom njegovom razmišljanju za šankom se pojavi žena koja je veoma ličila na Teu nije bilo teško zaključiti da joj je to majka, ono što je Marka šokiralo bilo je to da je to Lola.  Osećao je da će mu hrana zastati u grlu dok je gledao u pravcu šanka. Kao da je to sve osetila Lola se okrenula u pravcu Marka i dah joj zastade. Zaledila se. "Nije moguće da je to Marko!" Uplašeno se povuče dublje u šank gde je nemoguće bilo videti iz pravca sale tačnije iz pravca gde je Marko sedeo. 
-Mama jel ti dobro? Pobledela si! Mama šta ti je?- Tea je uplašeno vikala i pipala mami lice.
-Dobro sam, samo mi se učinilo da sam videla duha.
-Duha!?. zaprepašćeno je gledala Tea u svoju mamu.-Duha? Mama tebi stvarno nije dobro!
Lola se okrenula i otišla u kancelariju gde je sedeo njen muž. Tea je posmatrala svoju majku i nije znala šta joj je. Nikada se ovo nije desilo. Sigurno je nešto prolazno, pritisak ili tako nešto.
Lalo se dugo zadrazla u kancelariji, dok je Marko nemo sedeo za stolom gledajući u jednu tačku isperd sebe. Teinom oštro oku to nije promaklo. "Marko se promenio kada je video mamu, a mama kada je videla njega. Da li to znači nešto ili je samo slučajnost?" Teu su zaokuljale misli. "Ma to je slučajnost." Sa tim mislima je završila i nastavila sa radom u restoranu, ali joj je pogled često lutao u pravcu Marka i kancelarije.
Posle dušeg vremena iz kancelarije je izašla Lola i otišla na sprat. Tea je zamolila koleginicu da je zameni na nekoliko minuta. Brzim koracima je otišla do sprata, mamu je ugledala na kraju hodnika kako ulazi u svoju sobu.
-Mama!- povikala je dok je potrčala prema majci.
-Nemoj sada Tea, nije mi dobro.- tihim glasom reče Lola i briznu u plač.
Tea je ćuteći zagrlila svoju lepu mamu. 
-Tea ti si razumna devojka. Pametna si i samostalna. Na znam kako da ti kazem nešto što tvoj tata i ja pokušavamo da ti ispričamo već neko vreme.
-Mama jesi li bolesna? 
-Nisam bolesna, nije ni tata.
-Onda je sve dobro. Ako niko nije bolestan sve je drugo rešivo.
-Pa, ne znam mila moja. Znaš dušo ja sam na početku srednje škole upoznala tvog tatu i udala se za njega, ubrzo si se ti rodila. Mislim pa, nije bilo baš tako. U prvoj godini srednje skole sam upoznala jednog dečka, zavoleli smo se, ali pošto sam ja iz poznate familije dobrostojeće nisam smela s njim da se zabavljam. On me je ostavio i nestao, posle sam čula da je napustio školu i otišao da radi na. brodu ubrzo je doživeo neku nesreću to je sve što sam čula o njemu.- Lola je na trenutak ućutala i ćutke posmatrla lice svoje kćerke i razmišljala kako saopštiti nastavak te priče koji je i najteži.
Tea je ćuteći gledala u svoju uplakanu i zabrinutu majku, osećala je da nešto jako teško lomi njenu lepu majku i zato je ćuteći slušala i nesluteći da ovo što će čuti biće kao bomba u njenom da sada mirnom i srećnom životu. 
-Tea ja sam tog momka jako zavolela, bio mi je sve na svetu i njegov odlazak je bio kao da sam umrla sa njim. Tvoj tata je bio moj drug još iz detinjstva, bio mi je podrška u svom tom bolu i tuzi. Posle dva meseca od njegove smrti u tom moru ja sam saznala da sam trudna. Da nosim u stomaku deo njega. Tvoj tata je bio uz mene i da me spasi osude roditelja i osude celog grada oženio se sa mnom i prihvatio dete kao svoje. Tea ti si to dete.
Tea je gledala u majku i nije mogla da veruje šta priča, nIje mogla da shvati. 
-Ko je mama taj čovek?
-Marko, čovek koji sedi u ćošku restorana.
Nakako tupu i bez snage je ustala sa kreveta, teturajući se došla je do vrata ledenim pristma koji su podrhtavali od šoka uspela je da otvori vrata, ali ne i da izađe. Onesvestila se na samim vratima. Kada je otvorila oči ugledala je uplakanu mamu, zabrinutog tata i odsutnog Marka.
U trenutku se setila svega. 
-Tata!- na njeno tata okrenula su se oba muškarca, jedan je bio njen biološki otac, a  drugi je bio njen tata koji je obasipao ljubavlju i pažnjom sve ove godine.
Vreme koje je prolazilo bilo je u slušanju i preispitivanju...
Marko je videvši Lolu shvatio da je pogrešio što se nije borio, ali opet bio je samo dečak od šesnaest godina koji nije imao nikog da ga zaštiti i da mu pruži podršku. 
Lolin otac saznavši za njih dvoje otišao je kod Marka i bez milosti i bilo kakve emocije je prekinuo njihovu ljubav.
"Marko pakuj svoje stvari i krećeš na brod. Tamo ćeš raditi i zarađivati da ćeš biti bogat čovek, ali nikada nećeš smeti da se javiš Loli. ako se javiš ili vratiš znaj da će se nešto loše desiti tvojoj majci. Prvo ćeš otići ti, a posle nekoliko meseci će otiči i tvoja majka. Našao sam vam smeštaj." Rekavši to okrenuo se i otišao preko praga, a njegovi sinovi, Lolina starija braća su sačekala da popakuje to malo svojih stvari i da ga ukrcaju na brod. Na brudu ga je sačekao čovek za koga će raditi i u drugoj državi ga je čekao stančić koji je obezbedio Lolin otac, stan u koji je je posle samo dva meseca stigla njegova majka. Bilo je baš onako kako je Lolin otac rekao. Nije smeo da se raspituje oi Loli, pokušao je jednom, ali nekako je saznao za to Lolin otac pa je poslao neke ljude da Marka nauče pamet. Od posledica tih batina Marko nije mogao imti decu sa ženom sa kojim se u međuvremenu venčao. Posla razvoda sa njom posvetio se poslu. Otvorio je privatno brodogradilošte i dobro je poslovao. Godine su prolazile i seta za domovinom se javila. U svoju domovinu je poželeo otići posle dvadeset godina i doći u svoj rodni grad. A sa dolaskom u svoj rodni grad saznaje da i kćerku ima. Marko je bio najsrećniji na čovek na svetu. 
Tea je saslušala i maminu priču i tatinu, pa i Markovu, bila je u šoku i trebalo joj je vremena da sabere utiske, emocije i osećanja u svojoj glavi. Trebalo joj je vreme da razmisli kako dalje.
A vreme je uvek bilo Tein saveznik, pa tako i ovaj put. Posle dužeg vremena razmišljanja Tea je oprostila što se to krilo od nje, jer kada su joj rekli kakav je bio Lolin otac i da bi bio spreman na svašta da je znao da Lola nosi Markovo dete, zato se o tome i ćutalo. 
Sada Tea ima mamu i dva oca koji je maze, paze i obasipaju sa puno ljubavi, nikada svog tatu Bojana ne bi ostavila jer on je učio i da hoda, i da vozi bicikl. Brisao joj suze kada bi pala i lečio kada je bila bolesna... Bojan je Tei tata isto kao i Marko. Marko se posle tog događaja vratio u svoj rodni grad gde je nastavio da se bavi svojim poslom i da uživa u vremenu provedenom sa svojom lepom kćerkom.