недеља, 28. јул 2013.

PROHUJALO S VIHOROM

Laganim korakom, šetam obalom Save i gledam zalazak sunca, koje se oslikava u malenim talasima mirne reke. Sedoh na obližnju klupicu u senci krošnje drveta, da odmorim svoje umorne od hodanja noge. Polako se osvrnuh oko sebe. Ugledah mnoštvo sveta koje je izmamilo ovo predvečerje napolje, da šetaju i uživaju u prirodi. Nedaleko od mene sedi zaljubljeni par, šapuću i s ljubavlju se gledaju, nežnim pogledima se miluju. Za njh je stalo vreme i sve vode sveta pretale su da teku.. Postoje samo oni i njihova ljubav.
Taj mladi zaljubljeni par iz njihovog začaranog kruga u stvarnost vraća jato galebova, koji lete iznad vode i cvrkuću, kao da nešto najavljuju...
Ona i on okrenuše se prema tim prelepim pticama i zagledaše se u njihov ples iznad vode...
Ona mu nežno nasloni glavu na rame i iz oka suza joj kanu dok joj usne nešto prošaptaše. On se naglo okrete prema njoj, zbunjenog izraza lica se zagleda u njeno nasmejano lice. Pa onda kao da je iz nekog sna probuđen viknu " biću tata, biću tata"...
Tako vikajući uze je u naručje i zavrte oko sebe i dalje srećno vikajući biću tata....
Sreća na licu mladića je bila tako dirljiva...
Iz njenog oka i druga suza kanu, suze radosnice potekoše kao bistri potoci niz njeno lepo, mlado lice, niz lice buduće majke......
Gledajući njih shvatih da je za mene taj deo života prošao kao da je prohujao s vihorom...
Jureći tada, sada već ne znam ni za čim sam jurila, shvatih da sam izgubila najlepše godine života i dar da budem majka...
Niz moje lice poteče reke suza, da li zbog njihove sreće ili zbog nedostatka da i mene neko zovne mama... Ili možda zbog života koji je prohujao s vihorom..

Нема коментара:

Постави коментар