петак, 17. мај 2013.

KAD LJUBAV POBEDI

Sat uporno zvoni, ne misli da prestasne. A tako mi se ne ustaje, a moram...
Ooooh ne, evo i zvono na vratima.. Ko je ovako rano? Ustajem neraspoložena, jer sam od onih koji ne vole rano ustajanje.Otvorih vrata i ugledah moju mamu.
-Mama, šta ćeš ovako rano?
-Došla sam po tebe da te vozim kod Marka, a posle u šoping.- Odgovorila je smeškajuci se i neobraćajući pažnju na moje negodovanje.
-Mogu i sama da odem.
-Znam. Sama ćeš i otići. Ja ću te čekati u kafiću preko puta bolnice. Ide spremaj se. Vidi kako si čupava.
Došlo mi je da vrištim, ali nisam imala snage jer se nisam razbudila, ali čuće me kada se razbudim.
-Jesi li gotova?- Upita me mama posle kraćeg vremena.
-Uskoro mama, uskoro.- Nasmejala sam se izlazeći iz kupatila, jer znam koliko mrzi da nekoga čeka.
-A šminka?- Povikala je neverujući da ću krenuti bez šminke.
-Sada ću se našminkati ne brini. I ne smaraj me od ranog jutra.
Samo je uzdahnula i otišla da popravi svoju uvek besprekornu šminku i frizuru.
Celim putem smo ćutale, svaka obuzeta svojim mislima, ona o šopingu ja o Marku.
-Požuri s posetom, znaš da ne volim da čekam.
-Niko te nije ni zvao da ideš s mnom.- Odbrusila sam joj toliko drsko, da je odmah izgubila volju da se raspravlja sa mnom.
Mada to niko i nije voleo, svako bi ućutao i pomislio da je pametnije ćutati nego ulaziti u svađe sa mnom.
Ulazeći u hodnik osetih mučninu od mirisa bolnice. Polako otvaram vrata i nadam se da Marko spava.
Uuuh, dobro je spava.
Gledajući ga tako nepomičnog kako leži ne bolničkom krevetu, zaključujem da ja to ne mogu. Nije to za mene. Pa kako ću ja s njim! Moraću se odreći svoje pevačke karijere, turneje...
-Marko, izvini, ja to ne mogu.- Šapućem jedva čujnim glasom.
-Volim te, ali nisam ja za bolničarku. Treba ti neko da brine o tebi. Volim te jako, jako...
Osećam suze kako mi kvase lice.
-Šta da radim! - Pitam se po ko zna koji put.
Gledajući ga tako lepog i krupnog, a tako bespompćnog u krevetu, setih se našeg prvog susreta.
Vrela noć, ja sama šetam i udišem miris mora. Ko zna o čemu sam tada razmišljala, jer ja sam uvek u mislima odsutna. Iz tih mojim misli me je trglo neko povlačenje, nije mi bilo puno potrebno da shvatim da mi nepoznati čovek otima tašnu. Moju tašnu!
Tu su mi pare, dokumenti, šminka i moj prvi cd. Ošamario me je, od jačine udarca sam pala, sledeći trenutak nepoznati je bio na meni. Prošlo mi kroz glavu silovaće me! Vrištala sam i branila se što sam jače mogla. Od jednom njega nema na meni, već leži na drugoj strani staze.
-Devojčice, jesi li dobro? - Čula sam pitanje i vedoh ispruženu ruku. Pružih ruku i negledajući ko mi ruku pruža i podiže me sa pločnika.
Moj spasioc udario je kriminalca još nekoliko puta. U tom je i policija  stigla. Objasnila sam šta se desilo. Odveli su ga.
-Izvini, nisam se predstavio. Ja sam Marko. Nadam se da nisi povređena?
-Nikolina! Nisam, zahvaljujući tebi.
Tek tog trenutka sam shvatila da moj je spasilac najlepše muško biće koje sam do sada videla.
-Drago mi je da sam bio od pomoći.
-Hvala ti Marko, da nije bilo tebe ko zna šta bi sada bilo sa mnom.- Zahvalila sam se Marku na svoj šarmantni način kako sam samo ja to znala.
Od tada sam sve dane svog odmora provodila sa Markom. Kako se bližio kraj mog letovanja, Marko je predložio da se preseli u Beograd i tu da nađe posao. Naravno ako i ja to želim. Pristala sam bez razmišljanja, kao da sam samo to čekala. Od tada smo Marko i ja bili nerazdvojni. Pratio me je na svim mojim putovanjima, snimanjima, turnejama...
 Bio mi je oslonac, podrška... Bio je moje sve, sve do tog kišnog popodneva kada sam ja ostala na gazeli u autu koji se pokvario i nije hteo da upali. Zvala sam Marka i kukala na auto, kišu i sve ostalo. Marko je požurio da mi pomogne, da me izvuše iz neprilike u kojoj sam se našla tog kišnog popodneva.
Čekala sam. Zvala ga nekoliko puta.... Tek u neku začu se nepoznati ženski glas sa Markovog telefona.
-Halo? Ko je to? Ja sam Nikolina Markova verenica.- Rekla sam drsko.
-Ovde sestra Tijana sa urgentnog. Marko je imao sudar.
Mislila sam da ću se onesvestiti.
Uzela sam taxi da bih što pre stigla do urgentnog. To sam mogla da uradim i onda kada mi se auto pokvario, a ne da zovem Marka. Samo da nisam toliko samoživa, to bih i uradila. Kritikovala sam svoje postupke do urgentnog. Tamo su mi rekli da je kritično i kada se probudi iz kome znaće se pravo stanje.
Marko buđenjem iz kome saznaje da uz adekvatnu terapiju i upornim vežbama ima šansu da ponovo prohoda. a šta ću ja do tada? Kako da se borim s tim? Pitala sam se sve ove dane.
Rekli su mi njegovi roditelji da sam sebična, a to znam i ja...
-Nikolina došla si.- Trže me Markov glas.
-Jesam Marko.
-Kako je bilo na koncertu?- Upita me je Marko, nerazmišljajući ni ovaj put na sebe, nego opet na mene. Kako sam sebična, opet mi je prošlo kroz glavu.
-Marko znaš li koliko te jako volim?- Nasmešila sam se i poljubila ga.
Ne, nikada ga neću ostaviti, jer ipak je zbog mene sada Marko ovde, a i da nije to je čovek mog života.
Posle pet godina stojim na bini i gledam Marka kako se uz pomoć štaka  penje na binu, nasmejan kao i uvek.
-Nikolina, ova korpa sa ružama je tvoja, a ti si moja! Udaj se za mene!- Čula sam Marka kako priča i publiku koja viče 'RECI DA, RECI DA'
Suze su mi se slivale niz lice. Plakala sam od sreće i od uzbuđenja. A koliko mi je malo falilo da pobegnem od Marka, od čoveka za koga sam sada spremna i život da dam kao što je to Marko bio spreman još one noći na moru...
-Da, da Marko udaću se za tebe. a ova pesma je posvećena tebi voljeni moj...
I sada kada su sve te godine prošle, kada je mladost i lepota nestala vidim da nisam pogrešila što sam tada izabrala Marka umesto svoje karijere. A sada imam i Marka i karijeru.
Najlepše godine svog života  provela sa Markom, sa čovekom koji me je spasio silovanja.... Moj anđeo čuvar!


Нема коментара:

Постави коментар